kometlogo
mjeseclogo
nazadlogo
 
 
 

Kolimer na Majevici - Istorija
 
 

 Istorija Kolimera i familija od početka 19-tog stoljeća  

Jedan dio familija Tešanovića i Toromanovića je negdje u prvoj polovini 19 -tog stoljeća napustio rodnu grudu Crnu Goru i naselio na tom dijelu praznog šumovitog majevačkog kraja.

Po mojim višegodišnjim ispitivanjima po etnografskoj literaturi i internetu, došao sam do ličnog zaključka da je staro ime Toroman preteča svih naslednih prezimena kao što su to: Toroman-i, Toroman-ov, a, Toroman-ian, Toroman-yan, Toroman-oski, Toroman-ides, Toroman-lar, Toroman-ović, Toroman-ovich i Toroman-owich i potiče iz Crne Gore. Činjenica je da se prezime Toroman pojavljuje u prvoj polovini 19 vijeka na toj teritoriji i poslednji put se spominje u 1903 godini.
Poslednji zapis istorijskog značaja, (Vuko, Todor i Mića Toroman) je zabilježen 1844 godine.

U "Glasniku" br. 63 iz 1999 godine, etnografskog muzeja u Beogradu, Petar Rudić iznosi, da je jedan od preteča familije Toroman živio u crnogorskom mijestu Njeguš, bratstvo sela Erakovići. Pisci Vukota i Akim Miljanić iznose u njihovoj dokumentaciji "Prezimena u Crnoj Gori" da su Toromani u srodstvu sa Popovićima i Petrovićima. Oni su se služili podatcima iz 1910 godine pisanih od Dr. Jovana Erdeljanovića u knjizi "Stara Crna Gora" iz godine 1926. Erdeljanović je u ogranke Popovića - Erakovića ubrojao i Toromane, koji su posebno njeguško bratstvo nepoznatog porijekla. Ova konstatacija Erdeljanovića nam govori da su korijeni Toromana još uvijek nepoznati i da je Crnogorsko mijesto Neguš, samo jedna postojbina u njihovom putu velike seobe naroda. Da bi se više saznalo o porijeklu ovog bratstva, poželjna je saradnja svih Toromana.

Navodno je nadimak Toroman, prema jednom kazivanju postao po tome, što je predak toga roda gradio svom bratstvu dobre torove. Petar Rudić iznosi u tom "Glasniku", da su Toromani to prezime nosili u njihovoj postojbini sve do početka 20 stoljeća. Podatci iz kojih bi se više moglo saznati o toj familiji i njihovim seobama nalaze se u starim matičnim knjigama Cetinja i cetinjskog kraja.

Daljnji tragovi Toromana su ostavljeni u Srednjem Polimlju, Poblaće i Borak kod Pljevlja kao i u Bijelušinama kod Rudog. S ozirom da se taj rod već u ranom periodu raširio po skoro cijelom Balkanskom poluostrvu, prilagođavajući se kako religiozno tako i sa prezimenom. Tako ih nalazimo pod sve tri vjeroispovijesti bez obzira dali su zadržali prezime Toroman ili su mu pod izvijesnim okolnostima dodavali gore navedena dodatna azbučna slova kao što su to: –i, -ov, -ian, -yan, -oski, -ides, -lar, -ović, ovich i -owich.

Toromani i sve familije naslednih prezimena žive skoro u svim novonastalim državama stare Juge a mnogi su, pogotovo posle tog raspada, našli svoj novi dom u zapadnom inostranstvu. Daljnja traganja za Toroman -ima u rasulu su u doradi. Za sada se zna da ih ima u Bugarskoj, Turskoj, Rusiji, Aziji, Filipinima, Norveškoj, Švedskoj, Austriji i Njemačkoj kao i preko Atlantika u Americi.

  Njeguši - Erakovici  
Satelitski snimak okolice Njeguša i Erakovića. Da bih došli do više informacija kliknite na ovu sliku

Jedno od prvih pominjanja familija Tešanovića zabilježen je u povelji kralja Stefana Decanskog pod nazivom "Decanskoj Hrisovulji" iz vremena između 1335 i 1345 godine. Tešanovići su porijeklom sa područja Vrake kod Skadra odakle su prešli u selo Rogame kod brda Vežešnik blizu rijeke Morače i tu su se pridružili plemenu Pipera. Dalji putevi Tešanovića vode za Banjanje tojest selo Tupan zatim selo Meka Gruda kod Bileće a nakon toga se izseljavaju za Nevesinje. Iz Nevesinja je put braće išao u više pravaca i to za Banja Luku tj. selo Prosijek kod Prnjavora, prema Sarajevu i prema Srbiji.

  Vrake  
Satelitski snimak okolice Vrake kod Skadra u Albaniji. Da bih došli do više informacija kliknite na ovu sliku

U dananašnja vremena, zahvaljujući internetskim socijalnim mrežama, među koje spada "Facebook" kao jedan od najprostranjeniji na globusu, se može naći puno podataka naše familije. Jednu od opširnijih opisa, puteva familije od njihovog napuštanja područja Vrake pa do današnjih dana opisao je upravo u facebooku, Sarajlija Sreten Tešanović pod naslovom "Tesanovic Family."

On iznosi da "Tešanovići sa prostora bivše Jugoslavije žive danas u Srbiji i to u: Topoli, Nišu, Vrbasu, Ruskom Selu, Beočinu, Novom Sadu, Staroj Pazovi, Kikindi, Beogradu, Smederevu, Valjevu -Ostružanj, Somboru, Leskovcu, Šabcu, Loznici i Lačarku kod Sremske Mitrovice..."

"U BiH i to u: Bijeljini, Modriči, u Opštini Brod, Banja Luci, Trebinju, Mrkonjić Gradu -Baljvine, Sarajevu -Ilidža i Vojkovići, Lukavici, Dobrinji, Mladičkom Polju, Kijevu, Kotor Varoši, Krapini na Vrbasu, Trnovu, okolini Brčkog, Loparama -Koretaši, Laktaši, Prnjavoru, Prosijek u opštini Prnjavor i Čelincu..."

"U Hrvatskoj; Split i Osijek, ... U Sloveniji; Ljubljana, Maribor, Velenju, Celju, ..."

"U rasijanju ih srećemo, po Sretenovoj tvrdnji, u skoro svim dijelovima svijeta: Šveicarska; Lugano, Zug. Švedska; Austrija; Siegendorf, Graz, Salzburg. Australija; Perth, Sydney, Adelaida, Darlington i Newton. Kanada; USA; Phoenix, Arizona -Chikago. Holandija; Eidhoven i Groningen. Njemačka; Berlin, Hamburg, Minhen. Rusija; Moskva. Malta; Misida. Velika Britanija; Oxford, u Mađarskoj; Italija; Rim ...."

*Prvi, po mom istraživanju poznati prađedovi sa Kolimera su bili, Spasoje i njegovi sinovi Ilija i Tešo sa jedne strane i Živko Toromanović -prvi i njegov brat Mitar -prvi sa sinovima Mićom i Mikom sa druge strane.

Tako su naši prađedovi počeli praviti prve kuće na tom majevačkom podnožju, čiji se oblik i način gradnje zadržao i do onih dana dok sam i ja živio tu. Osnova gradnje tih takozvanih šeperuša je bila takva da su zidovi pleteni između vertikalnih nosećih i kosih greda tankim kroz sredinu uzduž dijeljenim stabljikama. Takav pleteni sistem se na kraju  malterisao  sa posebnom smješom gline i slame.

Takve kuće su posjedovale od dvije do tri prostorije od koji je jedna bila otvorena do krova. To je bila takozvana prostorija ognjišta i manje više nalazila se u sredini kuće gdje se ložila otvorena vatra. Iznad ognjišta su se nalazili lanci to jest takozvane verige koje su služile za vješanje lonaca i bakrača u kojima su se zgotovljavala razna jela. Na ognjištu su se pripremali obroci to jest kuvanja, pekao hljeb ispod peke kao i meća za hranjenje svinja. Jedan dio tavana je služio za lagerovanje žitarica a dio direktno iznad ognjišta služio je za sušenje mesa. Dim ognjišta je imao zadatak da se ta procedura automatski odvija. Krov je pokrivan tanko izrezbarenim daščicama iz drveta. Prvu gradnju malo modernijih kuća, pokrivanih sa pravim crijepom uramljenim sa pocinčanim plehom, otvorio je Živko -drugi, sin Jeke i Miće Toromanovića, negdje sredinom 50-tih godina.

Jedna, u suštini najveća prostorija je bila glavna gdje se sve odvijalo. Tu je postavljan jedan dugi sto, takozvana "Sofra" sa klupama sa obadvije strane za razne proslave. Tu se spavalo na slamaricama, sjedilo za sinijom i jelo drvenim kašikama. Prostorija je imala furinu napravljenu od zemlje gline i pečenih glinenih lončića i služila je izkljucivo za grijanje u zimskim danima a na njoj se moglo i kuvati. Za osvjetlenje se koristile lampe petrolejke a vodovoda nije bilo nego se voda nosila u bremama sa seoskog bunara koji se nalazio u bašči strine Draginje i Milana Toromanovića. Tek kasnije se iz tog bunara voda razvodila cijevima do pojedinih kuća a koristila se i voda sa izvora iza Dugih Njiva to jest ispod Banj Brda .

Bitno je da je mjesto
dobilo ime po jednoj brdskoj strani iza Ravne Njive Milana Ilije Toromanovića, nešto oko 700 metara od kuće Živka –drugog Miće Toromanovića prema Janjićima. Ta brdska strana, u vlasništvu Boška Janjća se zvala Kolimer i bila je granica između familija koje su se nalazile iznad ili ispod Kolimera.

Mi, Toromani i Tešani, smo od stanovnika ostalih sela i zaseoka prozvani Kolimerčanima. Ostala mjesta i zaseoci oko nas su od nas i mještana istih zvana: Janjići, Simići, Đzuvići, Maksimovići, Pajići, Vujanovići itd. Znači, svi ti zaseoci oko Kolimera su imala nazive po familijama koje su u tim mijestima živjele izuzev nas Tešanovića i Toromanovića. Činjenica je, da je miještanima sela i zaseoka oko nas, matično mijesto rođenja Kolimer unošen ali među nama smo mi tada bili u Pajićima, Đzuvićima ili u Janjićima ili na Kolimeru.

S obzirom da sam ja, to jest familija Boška Tešanovića, izuzev Blaške i Todore, Kolimer napustili i odselili za Tuzlu, sa daljnjem razvoju mjesta nisam detaljno upoznat. Predpostavljam, da se posle gradnje puta Tuzla Bijeljina i uvodom elektrifikacije površina Kolimera proširila i na ostale zaseoke između Draganovca na sjeveru, Cviljevine na zapadu, Seljublja na istoku i Požarnice na jugu te teritorije.

Modernija gradnja kuća prije toga je bila skoro nemoguća s obzirom da je selo bilo dosta izolovano od javnih prometnih puteva. Kolimer je oko 13 kilometara udaljen od Tuzle. Za važne potrebštine išlo se pješke seoskim sokacima negdje preko sat vremena do Požarnice a u jesenjim ili kišnim danima takoreći bosi pa su se u Požarnici prale noge, obuvala obuća i išlo se dalje autobusom kojeg smo zvali “Pošta”. U najgorim slučajevima išlo se dalje pješke čak do Simin Hana pa tek odatle sa takozvanom poštom za Tuzlu.

Predpostavljam da su ti autobusi ili skoro svi vozači motornih vozila usput preuzimali poštanske pošiljke i raznosili ih po pristupnim selima, tako da su mještani vikali “Eto pošte” misleći pritom na vozilo a ne na pošiljke. Naša adresa je glasila u ta vremena kao naprimjer;

“Milan Toromanovic -Selo Kolimer broj 39, Zadnja pošta Simin Han”

Iz Simin Hana su pošiljke išle dalje od ruke do ruke onome kome je namjenjena. Naravno, prva modernizacija sela stupa po završetku tog puta za Bijeljinu a uz to kulturnog razvoja mjesta i stanovnika te velikog olakšanja mlađim za daljnje školovanje. Odmah na početku otvara moj najbolji drugar iz djetinjstva, Joja Živka Toromanovića u Poliješću pored puta, svoju prvu Birtiju sa raznim roštilj jelima koja je ubrzo postala nadaleko poznata. S obzirom da su mu te ugostiteljske usluge dobro napredovale, nije dugo trajalo do otvaranja novog i mnogo većeg objekta na Banj brdu.

Prema tvrdnji Joke /Jovanke Sime Toromanovića je Jovo njoj nepoznatog prezimena iz Džemata kod Lopara bio usvojen od jednog člana familije Toromanović te je tako dobio prezime te familije. On i njegova supruga Ruža Jovanović su imali dijecu: Stanojku, Iliju, Milicu, Cviju i Spasoja zvanog Pajko. U toj prvoj maloj družbini je moj đed Lazo Ilije Tešanovića oženio kćer Jove Toromanovića, Milicu. Lazo je nažalost mlad umro, Milica se nakon izvjesnog vremena preudala u Čeketiće kod Požarnice za Tomu Čeketića. Sa Tomom je rodila sina po imenu Pero Čeketić, polubrat od Blagoja Petre i Boška Tešanovića.


Jedan od prvih kolimerčana koji se početkom dvadesetog stoljeća seli za Tuzlu je Spasojev sin Tešo Tešanović. On se vjenčava krajem 1919 godine sa Austrijankom Marijom Aipeldauer (Maria Eipeldauer). Njihov naraštaj su: Dragica, Drago, Slavko, Slavojka, Petar, Mileva, Zdravko i Dušan. O njima saznajem više od Tešinog unuka Zlatka Tešanovića i Grozde, supruge Tešinog najmlađeg sina Duška.

*Po Pričanjima: Blaške -Blagoja Tešanovića, Laze Tešanovića, Božane Mićić, Draginje Tomić, Vele Vejzović, Zore Stevanović, Joke Čuić, Cvijana Toromanovića, Paje Toromanovića, Cvijete Petković, Vinke Pajić i Dušanke Jelen.

spacer
   

 

 
Na pocetak portala
 
Na početak ove stranice